Malo More
Pogled prema zapadu na poluotok Pelješac. Desno u daljini nazire se planinski masiv Biokovo sa svojim najvišim vrhom Sv. Jure, a vidi se i dio otoka Hvara. U prvom planu vidimo otočiće razbacane po Malom moru. S lijeve strane: Otočić Gubavac, Otočić Maslinovac, iznad njega Otok Dubovac, desno (niže) Otočić Lovorikovac, zatim neposredno iznad njega maleni Otočić Geravac, potom je veći otok Otok Galičak, a blizu njega s lijeve strane nalazi se Otočić Ljesević. Na samom kraju vide se tri mala otočića jedan pokraj drugog. To su (s lijeve strane): Otočić Gospin Školj (karakterističan otočić smješten najbliže mjestu Sreser, s kipom Gospe), Otočić Srednjak te Otočić Goljak. U prvom planu vidljiva su takozvana uzgajališta riba (to su one okrugle konstrukcije u kojima se uzgaja riba) te redovi bova (uzgajališta dagnji).
Pelješki most. Ulazimo na poluotok Pelješac.
Pomislio sam da bi moj drugi blog, u potpunosti posvećen poluotoku Pelješcu i njegovoj okolici, bilo dobro započeti opisom regije koju sam prvu ugledao kada sam 2021. godine s otoka Čiova krenuo na kratko izviđanje južne Dalmacije, a koju prvu vidi i većina posjetitelja koji dolaze na poluotok. Pelješki most tada je još bio u izgradnji pa se, kako bi se stiglo na poluotok, vozilo „Jadrankom“* (Jadranskom magistralom) do hrvatsko-bosanskohercegovačke granice. Nakon njezina prelaska i prolaska kroz devet kilometara Bosne i Hercegovine te grada Neuma, ponovno bi se ušlo u Hrvatsku i ubrzo skrenulo desno prema poluotoku. U usporedbi s tim kako se danas obično ulazi na poluotok, tada se vozilo uokolo, čime se gubilo dosta puta. Stoga, ako je netko trebao stići na poluotok, a cilj mu je bio njegov interior ili, primjerice, Orebić, to je značilo dobrih nekoliko desetaka dodatnih kilometara. Zbog toga su mnogi završavali vožnju u Pločama, odakle ih je trajekt Jadrolinije prevozio dalje do mjesta Trpanj na poluotoku. Trajekt doduše plovi oko pedeset minuta, ali ako je netko jako umoran od puta, a k tome je vozio Jadrankom, ima priliku skratiti udaljenost i usput se malo odmoriti. Vožnja trajektom, čak i ona od petnaestak minuta poput one od Orebića do Korčule, izvrsno opušta, osobito kada je vrijeme lijepo.
Trajekt iz Ploča za Trpanj na poluotoku. U pozadini planinski masiv Biokovo.
Pelješki most. Ovješeni most, duljine 2404 m, otvoren 26. srpnja 2022. godine, značajno je skratio vrijeme putovanja do poluotoka, na neki ga način više otvorio turističkom prometu, unaprijedio cestovni transport te ga učinio sigurnijim i učinkovitijim, a Hrvatskoj je omogućio i pristupanje schengenskom prostoru, jer je zahvaljujući njemu zemlja prometno povezana u jednu cjelinu (do trenutka puštanja u promet, Hrvatska je u tom pogledu bila podijeljena devetkilometarskim pojasom Bosne i Hercegovine na dva dijela, te je iza spomenutog bosanskohercegovačkog dijela imala još i „dubrovačku“ eksklavu). Sam most, koji je projektirao Marjan Pipenbacher, slovenski arhitekt specijaliziran za projektiranje i gradnju mostova, iznimna je konstrukcija u inženjerskom smislu. Piloni vidljivi na fotografiji oslanjaju se na platforme (također vidljive), koje su pak poduprte s po petnaestak čeličnih cijevnih pilota svaka. Izgradnja mosta na ovom mjestu donijela je mnoštvo inženjerskih izazova, jer je riječ o mostu koji funkcionira u uvjetima jakih vjetrova i morskih mijena, utemeljen je u tlu raznolike strukture te mora osigurati konstrukcijsku stabilnost i sigurnost uporabe u seizmički aktivnom području (potresi ovdje nisu rijetkost). Osim toga, radi se o morskom okolišu, a time i o morskoj soli te posolici koja nosi čestice soli. Gradnja ovakvih konstrukcija u takvim uvjetima veliko je inženjersko postignuće. Bravo, Hrvatska!
Pogled na Malo more iznad mjesta Sreser, s ceste koja spaja Sreser s mjestom Janjina. U pozadini prekrasna silueta Pelješkog mosta.
Tako se, nakon prelaska spomenutih devet kilometara Bosne i Hercegovine, ulazilo na sam početak poluotoka. Bosanskohercegovački Neum i mali poluotok Klek jedino su područje na kojem Bosna i Hercegovina izlazi na more. O Neumu ću morati pisati nekom drugom prigodom, tim više što za sada s tim gradom imam samo dobra iskustva, a ondje radi i izvrstan automehaničar, gospodin Matuško.
Pogled na grad Ston.
Poluotoci obično imaju osobinu da se do njih kopnom može stići samo s jedne strane. Ništa drukčije nije ni s Pelješcem. Naravno, na njega se može stići i morskim putem, trajektom preko susjednog otoka Korčule ili, kako sam već spomenuo, također trajektom iz Ploča do Trpnja, no kako god putovali, s kopnene se strane uvijek najprije ulazi u kraj zvan Malo more. Geografski gledano, to je područje koje se proteže od mjesta gdje poluotok počinje „izrastati“ iz mora, oko dva kilometra zračne linije jugoistočno od Malog Stona, pa sve do kraja poluotoka Kleka (malog poluotoka na čije postojanje mnogi zaboravljaju, a koji se smjestio između kopna i samog poluotoka Pelješca). Međutim, u svakodnevnom govoru područje Malog mora se malo „rasteže“ prema sjeverozapadu, gotovo do mjesta Drače. Čini se da je to povezano s jednom od glavnih grana lokalnog gospodarstva, a to je uzgoj školjaka, kamenica i ribe, napose upravo školjaka (mušule, školjke) i kamenica. Budući da na poluotoku boravim prilično često, nekoliko puta godišnje, primijetio sam da je u lokalnom shvaćanju granica Malog mora prilično rastezljiva, ali se može pretpostaviti da ona prolazi tamo gdje završavaju uzgajališta školjaka i kamenica.
(gore) Okolica mjesta Mali Ston. Početak Malog mora.
Malo more viđeno sa islaska s nove ceste, u smjeru mjesta Brijesta.
Ako na poluotok ulazite preko novog mosta ili iz smjera Dubrovnika, oko će vam u nekom trenutku sigurno zapaziti pravilne redove tisuća plutača raspoređenih po akvatoriju. One su međusobno povezane, a sa svake od njih u morske dubine visi po nekoliko metara konopa. Upravo za njih se prihvaćaju školjke, čiji ciklus rasta traje oko dvije godine. Gotovo svakodnevno možete vidjeti lokalne uzgajivače kako kreću u berbu na posebnim motornim platformama. Jedno od mojih omiljenih jela su upravo mušule na buzaru, poslužene uz čašu bijelog vina od sorte pošip.
Izlov kamenica.
Izvlačenje konopa obraslog dagnjama.
Vinko za kormilom svog više od stoljeća starog broda (iako sa solarnim „upgradeom”) kreće ujutro provjeriti mreže.
Povratak s Vinkom iz jutarnjeg ribolova.
Ova su uzgajališta neizostavan dio ovdašnjeg krajolika. Vrijedi znati da je, odmah nakon Francuske, koja je apsolutni vladar tržišta, te Irske i Nizozemske, ovo područje Hrvatske također jedan od najvećih dobavljača kamenica u Europi. Iako ovdašnja proizvodnja količinski zaostaje za atlantskim divovima, ovo je mjesto apsolutno jedinstveno. Malostonski Zaljev odlikuje se jedinstvenom mikroklimom – morska se voda ovdje miješa sa slatkovodnim izvorima (vruljama) i vodama rijeke Neretve. Mali Ston jedno je od rijetkih mjesta na svijetu gdje je opstao i nesmetano se razvija uzgoj autohtone europske plosnate kamenice (Ostrea edulis).
(gore) Školjke Ledinić tik prije ulaza u mjesto Drače. Jako volimo ovo mjesto, ovdje smo uvijek rado viđeni gosti, a domaćin obožava našeg Enza (Instagram: ave_enzo).
Uzgajalište dagnji. Ispod, uzgajališta na Malom moru.
Uzgajališta izgledaju impresivno kada se promatraju s okolnih uzvisina i nove ceste, ali njihova prava veličina vidi se tek s palube broda. Zahtijevaju kristalno čistu vodu, a Malo more je u tom pogledu savršeno i redovito kontrolirano okruženje.
Uzgajališta dagnji u okolici mjesta Brijesta.
Moj prijatelj i pilot avioprijevoznika PLL LOT, Oskar, te njegove dagnje tek izvađene iz mora, koje će ubrzo završiti u loncu, a nakon toga…
… na tanjuru.
Regija obiluje bistroima i restoranima, posebice u Stonu, Malom Stonu i njihovoj okolici, koji poslužuju morske plodove vrhunske kvalitete. Često kupujem svježe dagnje izravno iz mora u blizini mjesta Drače i svježu ribu od prijatelja ribara, gospodina Vinka. Takva riba s roštilja pravo je remek-djelo s kojim se čak ni najbolja i najsvježija riba iz trgovina jednostavno ne može mjeriti. Drugo jelo koje je tipično za ovu regiju i koje svakako morate kušati jesu mušule na buzaru, ili dagnje na buzaru – dagnje pirjane u aromatičnom umaku na bazi maslinovog ulja, češnjaka, vina, peršina i krušnih mrvica. Postoje dvije verzije, obje fenomenalne: na bijelo i na crveno. Ova druga razlikuje se od prve po tome što sadrži svježe rajčice ili pasiranu rajčicu (passatu).
Dagnje na crvenu buzaru u konobi „Sea Food SUTVID”
Obožavam večeri za stolom na kojem vlada riba ulovljena samo nekoliko sati ranije. Uz to blitva s krumpirom, maslinovim uljem i češnjakom, dobro bijelo vino, a u pozadini pjesme nezaboravnog Olivera Dragojevića. U takvom okruženju hrana poprima drugu dimenziju. Osim toga, kada nebo nad Malim morem zaplamti zlatom, grimizom i sočnim karminom, prelazeći u ciklamu i tamnoplavu boju sumraka, trenutak postaje gotovo mističan. Za nekoga tko cijeni autentičnost i lokalni terroir, to je apsolutno potpuna scena: scenografija, rekviziti i glazba – sve se u toj operi života savršeno slaže.
Brancin i orada s roštilja – lubin (brancin) i orada s roštilja.
Malo more je regija koja jamči mir i blizinu prirode. Većina kuća s apartmanima nalazi se u prvom redu do mora, nudeći izravan pristup moru, pogled i nešto bez čega mi je teško zamisliti boravak ne samo na Malom moru i u Dalmaciji, nego općenito u ovom dijelu Europe: komin s rešetkom, u narodu zvan roštilj, koji koristimo vrlo često. Priprema hrane na roštilju snažno je povezana s ovdašnjom kulinarskom kulturom. To nije samo kulisa za produženi vikend i ispijanje žestokih pića, već jednostavno jedan od načina pripreme lokalnih jela koja su duboko ukorijenjena u nacionalnoj kulturi. Uostalom, teško je zamisliti peku, ribu ili janjetinu iz mikrovalne pećnice. Mora biti žara, mora biti vatre i mora biti roštilja. Mora biti glazbe i mora biti vina. A najbolje je kada sve to ide ruku pod ruku s dobrim društvom i pjesmom.
U okolici vrijedi posjetiti:
Ston i Mali Ston – „kraljevstva kamenica“ s nevjerojatnom poviješću (posvetit ću im poseban tekst), osobito potkraj veljače i početkom ožujka (potrebno je pratiti točne datume) kada se u Stonu organizira Festival kamenica – manifestacija s glazbom uživo koja već godinama privlači ogroman interes, a posvećena je isključivo kamenicama.
Drače i Sreser – mjesta s prekrasnim plažama, međusobno povezana novom obalnom šetnicom.
Vinariju Edivo** u Dračama – nudi jedinstvena vina, među kojima su plavac mali i dingač, koja odležavaju u amforama na dnu mora. To je neobičan način dozrijevanja vina i vrijedi osobno procijeniti kako utječe na buket. Preporučujem posjetiti vinariju radi kušanja (tastinga). Razlika u okusu dingača koji je odležao u inoxu, bačvi ili u amfori na dnu mora doista je velika.
Janjinu – šarmantno mjesto s već kultnim kafićem, slikovitim skrivenim kutcima, prekrasnom crkvicom, trgovinama i vinarijama, od kojih posebno preporučujem vinariju Bezek***.
U vinariji EDIVO u mjestu Drače.
Kafić u mjestu Janjina. Najbolje je doći ujutro kada se lokalci okupljavaju na kavi i dugom sjedenju za stolom. Lokalni kolorit, žive rasprave. Dan počinje polako. Polako, polako!
Šetnica koja vodi iz mjesta Drače do susjednog mjesta Sreser vrlo je ugodno mjesto za šetnju i vožnju biciklom. Ispod: vidici i mjesta neposredno uz šetnicu.
Tijekom ribarske večeri u mjestu Drače.
Tijekom ljetne sezone u Dračama i Sreseru organiziraju se tzv. ribarskie večeri (ribarske večeri) – spojevi degustacije lokalnih specijaliteta, vina i glazbe uživo.
Za ljubitelje aktivnog odmora Malo more je raj za kajakarenje, ronjenje s maskom (snorkeling) ili vožnju SUP-om. Jednom sam se prigodom iz Sresera zaputio kajakom na izlazak sunca. Voda je bila glatka poput ogledala, nalik na besprijekornu površinu leda, a sam izlazak sunca bio je prekrasan spektakl prirode. Tišina, voda i te boje – apsolutno transcendentalno iskustvo.
Zlato, grimiz, karmin, ciklama i tamnoplava. Takvi zalasci sunca nad Malim morem nisu rijetkost.
*Jadranska magistrala, ili jednostavno Jadranka, „stara“ je cesta koja vodi od Slovenije, preko Hrvatske, Bosne i Hercegovine, sve do Crne Gore (Montenegra), a dio je triju europskih ruta: E65, E80 i E851. Izgrađena je šezdesetih i sedamdesetih godina 20. stoljeća. Duga je nešto više od 1000 km. Jedna je od najljepših obalnih cesta u Europi. Nakon izgradnje autoceste A1 (Dalmatine) izgubila je na važnosti kao glavna ruta koja vodi od sjevera prema jugu bivše Jugoslavije. Danas, ako želimo brzo prijeći udaljenost od sjevera do juga Hrvatske ili nam je konačni cilj dalje od juga Hrvatske, najčešće biramo autocestu A1. Njezina neporeciva prednost su udobnost putovanja i kraće vrijeme dolaska na odredište, ale se s nje ne vidi obala (osim kratke dionice nakon što se kroz tunel Sveti Rok prođe planinski lanac Velebit). Jadranka pak nudi prekrasne vidike, napose, po mom mišljenju, počevši od Omiša pa dalje prema jugu. Međutim, to je puno sporija ruta, pa to svakako treba uzeti u obzir.
